Andreas Broeckmann on Mon, 12 Apr 1999 13:07:23 +0100


[Date Prev] [Date Next] [Thread Prev] [Thread Next] [Date Index] [Thread Index]

Syndicate: (Fwd) (Fwd) clanek Slavenke Drakulic


From: jurij.krpan@kiss.uni-lj.si
To: syndicate@aec.at
Date: Fri, 9 Apr 1999 22:52:58 +0100


I got this text in its original serbian version, but I belive is an
interesting
point of wiew and if anybody of our serbian co-netizens have  will to
translate ...


------- Forwarded Message Follows -------
From:           	"D.Z.A.C." <drzasac@pina.soros.si>
To:             	mkc@pina.soros.si
Date sent:      	Fri, 9 Apr 1999 15:39:42 +0000
Subject:        	(Fwd) clanek Slavenke Drakulic
Priority:       	normal

Clanek je prikrozil preko Drage Potocnjak, Brankice Petkovic, Antice
Nanjare. Pozdrav! DZAC

Slavenka Drakulic

 Iz dana u dan gledamo njihove slike na televiziji i u novinama,
popracene vijestima o tome kako Srbi prkose bombardiranju. Stoje na
mostovima i drze se za ruke, ili se okupljaju na trgu  usred Beograda
gdje se svakodnevno odrzavaju  rock koncerti. Na grudima nose
pricvrscenu pairnatu  metu. Rijec meta ispisana je na engleskom
jeziku, jer je poruka namijenjena strancima, zapadu, svijetu koji se
urotio protiv njih. Iste takve papirnate mete njihovi aktivisti dijele
ljudima koji sudjeluju u demonstracijama protiv bombardiranja na
ulicama njemackih ili talijanskih gradova. Novanari izvjestavaju da su
mete u modi, velike odstampane na majicama ili sasvim male poput
znacki koje se onda nose u zapucku.  U kratko vrijeme  Srbi su
nametnuli su metu kao svoj zastitni znak, znak pod kojim
jedinstveno, hrabro  i odlucno zajedno prkose cijelome  svijetu.
Noseci ga  na sebi oni se pretvaraju u zivu metu  i tako svima
stavljaju na znanje  da su NATO bombe namijenjene   ljudima, ma koliko
zapadni politicar tvrdili da to nije slucaj. I evo, kako bi im
olaksali posao, oni sami na sebe stavljaju taj znak pa neka ih
gadjaju, njih, mirne i nevine gradjane  jedne male, nepravedno
napadnute zemlje.
 Ti se ljudi ne boje  ni  svoju djecu pretvoriti  u zive mete .
 Magazin
Time objavio je fotografiju  djevojcice u crvenoj jakni koja u ruci
drzi papir s krugovima.  Djevojcica je nije uzela sama, netko joj je
stavio u ruke. I taj netko, njezin otac, majka, uciteljica, susjed,
poigrao se sa simbolikom mete na izvanredno cinican  nacin. Staviti
taj znak na dijete, dakle u ovom slucaju zaista nevino ljudsko bice, a
biti gradjanin  Srbije, znaci postupiti krajnje  cinicno. Svi jos
pamte slicne fotografije iz Sarajeva  od prije  par godina na kojima
su djeca poput te beogradske djevojcice . Ali ta djeca na sebi nemaju
metu, oni jesu meta . Na  fotografijama  i slikama koje pamtimo oni su
mrtvi  ili ranjeni, pogodjeni snajperom ili granatom, svejedno. O
jednoj takvoj djevojcici koja je divno plesala CNN je prosle godine
prikazao dokumentarni film. U filmu, njena majka pokazuje plesnu
haljinicu, torbicu, njene cipele. Nakon Sarajeva, kada djeca jesu
predstavljala mete, ni za jednu normalnu osobu nije vise moguce
upotrijebiti  metu na ovaj nacin. Osim ocito u sistemu poremecenih
vrijednosti i izvrnutih znacenja, u autistickom carstvu Srbije.
 I tako, u Beogradu sije proljetno sunce dok nevini gradjani-mete
 stoje
i slusaju koncert, zatim odlazi kuci.Rucaju,citaju novine, spavaju,
gledaju vijesti, idu na posao, tusiraju se, peku kolace. Nocu ih
uznemiravaju  eksplozije kakve rafinerije , tvornice ili ministarstva,
plamen koji se dize do neba i  strah da bi rakete mogle pasti petsto
metara  lijevo ili desno. Ali za razliku od gradjana  Sarajeva,
gradjani Beograda uprkos slucajnim zrtvama kojih ima , nisu meta . Oni
to znaju i to noc cini podnosljivom, uprkos strahu.
 Istovremeno, nekoliko stotina kilometara  dalje , neki drugi gradjani
te iste drzave Srbije danima stoje u blatu,  na kisi. Bilo da je to na
na granici sa Makedonijom u koloni od 25 kilometara, na prijelazu
Blace gdje  50.000 ljudi zivi i umire  bez hrane i medicinske pomoci
ili natiskani u izbjeglickim  kampovima  preko granice u Albaniji .
Oni se nemaju kuda vratiti, nemaju ni kuce, ni rucka, ni vijesti, ni
koncerta, niti domovine. Nista. Njima ne treba papirnata  meta, ne
trebaju im simboli. Oni znaju da jesu mete, svaki muskarac, zena ,
dijete. Milion Albanaca sa Kosova je vec raseljeno, sto je samo ljepsa
rijec za etnicko ciscenje. Ali oni su - Albanci. Oni su nesto drugo.
Naime, u tom poretku stvari u kojem Srbi sebe dozivljavaju kao zive
mete i u kojem meta postaje simbol nevinosti jednog naroda - u tom
logickom obratu postaje moguce reci  da su Albanci zasluzili takvu
sudbinu. Jesu li podrzavali UCK teroriste  i nezavisno Kosovo? Jesu li
zazivali NATO intervenciju? Pa eto im nezavisnosti, eto im
NATOA....Tih skoro milion gradjana Srbije  istjeranih  iz domova,
preko pedeset razorenih  kosovskih sela, ne zna se koliko ubijenih
civila, sve to u predodzbi  covjeka koji slusa koncert usred Beograda
nema nikakve veze sa njim, bas kao ni bombardiranje .Kao ni sa
gradjaninom Aleksinca cija je kuca slucajno pogodjena i sa njegovom
zenom koja ranjena lezi u bolnici. Oni su ocajni. Zasto im se to
dogadja? Sto su oni to skrivili ? Oni su obicni ljudi koji rade svoj
posao, ucitelji, penzineri, studenti  a ne politicari. Ne znam zasto
nas bombardiraju, kaze zena cija je kuca srusena.
 I sada se ti  isti ljudi , gradjani Srbije koji nisu Albanci , jer
Albanci su odavno iskljuceni ne samo iz gradjanskog , nego iz ljudskog
statusa - ti isti kojih se nije ticalo ni Sarajevo ni Srebrenica, ni
Dubrovnik ni Vukovar, pa cak ni Drenica ni Racak - oni  se usudjuju
paradirati  sa metom na grudima. Godinama su odbijali shvatiti da su u
ratu. Rat ih se nije ticao, rat je bio negdje drugdje. Ali sada su
odjednom postali zrtve i zato nose mete, vjerojatno posve nesvjesni
nepodnosljive simbolike te ideje. Njihove su ruke ciste a savjest
mirna i to dok su na Kosovu njihovi sinovi, koji se naravno brane od
terorista.  Mirni gradjani koji protestiraju  na proljetnom  suncu ili
navecer, uz svjetlost upaljenih svijeca ( jos jedna pervertirani
simbol mira)  jos uvijek odbijaju razumjeti  da je ovo njihov  rat
sve tamo od 1987, 1991, 1992, ma koliko oni sebe dozivljavali  kao
zrtve  a ne protagoniste.
 Nitko od tih gradjana ne ocekuje da se vesele bombardiranju vlastite
zemlje . Ali autizam koji demonstriraju   posve je strasan,
neshvatljiv. K tome,  staviti metu na dijete i zamisljati da tako
saljes poruku svijetu o svojoj nevinosti jest groteskna laz. Jer Srbi
u Srbiji nisu zrtve - Albanci su njihove zrtve.  Njihov fascinantni
autizam  ogleda se upravo u odbijanju da to shvate cak i kad su
kaznjeni, kad su bombardirani. Oni se jos uvijek ne pitaju : sto smo
mi ucinili? Jesmo li mozda ipak negdje pogrijesili? Taj nedostatak
svake sumnje, svake upitnosti nad svojim djelima  je zapanjujuca i
zastrasujuca. A odgovor koji ne zele cuti je sasvim jednostavan. Jesu,
oni, gradjani Srbije sami su odgovorni za situaciju u kojoj su se
nasli, oni su sami odgovorni za bombardiranje, kao sto su odgovorni za
stradanje Albanaca i sva stradanja koja su uzrokovali ranije ( kao
sto,usput receno, Hrvati jesu odgovorni za Dretelj  i Kajinu). Njihova
odgovornost sastoji se u tome da vec vise od deset godina , sada i
kroz treci  rat, uzdrzavaju na vlasti jednog te istog covjeka,
Slobodana Milosevica. Ta politicka odgovornost umanjena je donekle
sticajem povijesnih okolnosti ( izlazak iz komunizma, nedostatak
demokratske tradicije  i jasne politicke alternative) , ali ne i
moralna odgovornost.
 Medjutim, srpski gradjani ni dan danas ne povezuju bombardiranje sa
Milosevicevom vlascu, a Milosevicevu vlast sa svojom odgovornoscu. Ni
jedna se vlast , pa cak ni diktatura, ne moze odzati bez makar
presutne podrske gradjana.  I dan danas , cak i kad se usude nesto
reci protiv Milosevica , srpski intelektualci  i opozicija ne spominju
Albance i njihova stradanja. Oni su u stanju lamentirati nad time kako
im Zapad nije pomogao, kako ih nitko ne razumije, a istovremeno
potpuno ignorirati  patnju svojih sugradjana, kao da ne postoje. Zato
nitko od njih ne moze biti lisen odogovrnosti za odrzavanje Milosevica
na vlasti, pa makar oni te odgovornosti ne bili svjesni. Nisu znali za
stradanja Albanaca? Nisu culi? Bas steta. Mogli su i cuti i saznati da
su samo htjeli. Ali oni i ovoga puta, kao i ranije , unisono i
homogeno nastavljaju lagati  svijetu u lice. Uprkos svjedocanstvima,
izvjestajima, snimkama - ukratko, cinjenicama. Jos je vaznije,
medjutim, da nastavljaju lagati sami sebi, ziveci u  zatvorenom
sistemu  koji su sami stvorili.
 Zato smo svjedoci da se u Srbiji odvijaju  dvije paralelne tragedije.
Prva je stradanje albanskog naroda , njihov egzodus koji neki vec
nazivaju genocidom. Ne pomaze sada podsjecati ( ali ne bi trebalo ni
zaboraviti)  da  njihovu sudbinu dijele i Hrvati i Bosanci ali i Srbi
iz Krajine. Druga je tragedija  autizam srpskog naroda koji nije
svijestan svoje politicke, moralne i povijesne odgovornosti. Milosevic
ce u povijesti biti zapamcen kao zlocina  , a mozda ce jednog dana
odgovarati pred sudom i biti kaznjen za svoja zlodjela. Ali srpski
narod, bas zato jer nije znao obracunati sa Milosevicem , ne moze uci
u povijest samo kao nevina zrtva  njegove diktature  i  agresije
zapada. Uzalud im mete na junackim grudima
 Dok god se Srbi budu ponasali kao da su oni kao gradjani nevini, a
krivi su samo politicari  , samo Milosevic, ili Seselj ili Draskovic -
dotle nema nade da se bilo sto promijeni. Do tada ce se cuditi, lagati
i paradirati  pred svijetom u grotesknoj karnevalskoj  veselici na
ulicama Beograda. Ni eventualni kompromis koji bi Milosevica  ostavio
na vlasti, niti  potpuni poraz i kapitulacija , nemaju znacaja
ukoliko Srbi ne shvate da je glavni dio posla na njima samima. Oni
moraju obaviti ono sto za njih ne moze obaviti  ni zapad, ni NATO, ni
Soros, ni strani krediti, bas nitko drugi. Na njima je ne samo da
sruse Milosevicev rezim  nego i zasljepljenost, pokornost, oportunizm,
ravnodusnost, manipulaciju i strah na kojem taj rezim  pociva. Dakle,
da osim promjene vlasti,  shvate da moraju  mijenjati  sebe. Za
pocetak, tako da u Albancima vide ljude. Da netko, barem netko od
njih kaze koju rijec o Albancima, da ih uzme u obzir, da vidi njihovu
patnju, da se sazali na njih. Nigdje ni traga te svijesti. Dapace,
cini se kao da je ima manje nego ikada ranije. Za sada je meta , kao
pervertirani  simbol srpskog stanja svijesti , jos uvijek u rukama
djevojcice koju, uostalom , nitko ni ne gadja.


------Syndicate mailinglist--------------------
 Syndicate network for media culture and media art
 information and archive: http://www.v2.nl/east/
 to unsubscribe, write to <syndicate-request@aec.at>
 in the body of the msg: unsubscribe your@email.adress