[nettime-see] Brian Holmes: Kosov@, budućnostitransatlantskog karnevala

[Ognjen Strpic <ognjen@mi2.hr>]

Brian Holmes: Kosov@, budućnosti transatlantskog karnevala

prev. Dejan Kršić

  u: Hijeroglifi budućnosti, WHW/Arkzin, Zagreb 2003.
     http://www.superknjizara.hr/knjiga.php?id=10048


     ...radio je jednosmjeran tamo gdje bi trebao biti dvosmjeran. On je
     isključivo aparat za distribuciju, za raspodjelu. Evo zato
     pozitivnog prijedloga: promijeniti njegovu ulogu od distribucijske
     u komunikacijsku. Radio bi bio najfiniji mogući aparat za
     komunikaciju u javnom životu, beskrajna mreža cijevi. To jest,
     radio bi to mogao biti ako bi znao i primati a ne samo prenositi,
     ako bi slušatelju omogućio da govori a ne da tek sluša, kad bi ga
     znao uvesti u odnos umjesto da ga izolira...

     Bertolt Brecht: Radio kao sredstvo komunikacije [1932]


   Brechtova razmišljanja o radiju dolaze nam danas ne s jednim, već s
   dva bljeska spoznaje. Prvi se odnosi na svojevrstan nagovještaj
   Interneta, te nezamislivo velike mreže koja omogućava dvosmjernu
   komunikaciju, koja prima baš kao što i emitira. Ali drugi bljesak
   spoznaje koju Brechtov tekst izaziva jest da je i radio tridesetih
   godina 20. stoljeća, osobito u kombinaciji s telefonom, lako mogao
   funkcionirati na dvosmjerni način kakav Brecht opisuje - da su to
   dopuštale društvena i politička volja. U današnje vrijeme to znači da
   bi i Internet usprkos svojih evidentnih tehničkih prednosti lako mogao
   prestati funkcionirati u komunikacijskom modusu, te da bi ubrzano
   mogao nazadovati u nove oblike centraliziranog emitiranja sadržaja
   [skrivenog iza čarobne krinke "interaktivnosti"].

   Tehnologija novih medija zadobiva svoju, kako to Raymond Williams
   naziva, "kulturnu formu" tek onda kada se, nakon početne zbrke
   eksperimentiranja profiliraju njezine dominantne upotrebe, kada se
   nova tehnologija počne natjecati za svoju poziciju u navikama
   svakodnevnog života.-1- Ako je radio u vrijeme totalne mobilizacije
   između Prvog i Drugog svjetskog rata postao dominantno sredstvo
   državne propagande, i ako je za uzvrat televizija postala
   nezamjenjivim sredstvom treniranja refleksa masovne potrošnje, što će
   se dogoditi s vodećim medijem globalizacije? Kakve će mu biti
   dominantne upotrebe, i prije svega, kakvo će društvo oblikovati?

   Da bi počeli odgovarati na to pitanje danas - tj. da bi se
   eksperimentiralo i u isto vrijeme nadmetalo za poziciju - nije
   dovoljno dizajnirati još jedan website niti izmisliti neko bolje javno
   glasilo za tu mrežu cijevi. Treba isprobati mogućnosti novih
   društvenih formacija, omogućenih dostupnom tehnologijom, ali sposobnu
   da kvalitetom svojih upotreba vodi tehnologiju u još nerealiziranu
   formu. To je pokušao umjetnik Trebor Scholz, istražujući mogućnosti
   suvremene komunikacijske sfere, između intimnosti autonomnih subjekata
   globalizacije izraženih u umjetnosti, i nasilja sistemskih
   kontradikcija globalizacije izraženih u ratu. Područje njegovog
   istraživanja bio je kazališni događaj - ne samo izložba - nazvan
   Kosov@: Karneval u središtu oluje.

    Posljedice

   Kao što su mnogi komentatori isticali u to vrijeme, Kosov@ je bio
   "prvi Internet rat" - tj. prvi u kojem su se poruke među pojedincima
   mogle prenositi preko svih granica. činilo se da je sama ta činjenica
   predodređena da promijeni prirodu sukoba. Ali kako su bombe padale uz
   propagandnu buku s obje strane, dok su u potpunoj tišini pištolji i
   noževi obavljali svoj krvavi posao, obećanje medija dvosmjerne
   komunikacije počelo se činiti izluđujuće, prazno, apsurdno. E-mail
   koji ste dobili od pojedinca od krvi i mesa mogao je biti tragičan ili
   radostan - intiman, smješten u kontekst, neugodno blizu, ali ipak
   odsutan iz stvarnog okvira. Virtualno kazalište prikazivalo je dramu
   bez kraja, naizgled bez utjecaja na pravi tijek rata.-2-

   Trebor Scholz, koji je proživio verziju tog iskustva, čini se da nije
   prihvatio ni očigledni neuspjeh razmjena putem mreže, niti zaborav
   koji je rat pretvorio u nepostojeću temu samo nekoliko mjeseci nakon
   što je završio. Porijeklom iz bivše Istočne Njemačke, sa životnim
   iskustvom i u Zapadnoj Evropi i u Americi, Scholz je pokrenuo
   organizaciju susreta na temu snimljenih tragova sukoba, načina na koji
   su ga doživjeli ljudi s obje strane te njegovih umjetničkih,
   društvenih i političkih interpretacija. Crpeći iz vlastitog znanja
   umjetničkog svijeta i iz široko otvorenog spektra kontakata koji
   postoje na e-mail listama kao što su nettime i syndicate, bio je u
   mogućnosti napuniti neuobičajen kutak SAD-a - Pacific Northwest
   College of Art u Portlandu, Oregon, gdje je predavao godinu dana -
   migrirajućom populacijom umjetničkih i medijskih radova, dokumentarnih
   i fikcionalnih filmova o Kosovu i bivšoj Jugoslaviji, te govornika iz
   čitave regije i svijeta.-3-

   Spoj izložbe, Internet sitea, filmskog programa i serije predavanja
   bila je šansa da se utjelove neke od raspršenih diskusija i polemika
   koje su se javljale na marginama međudržavnog sukoba. Novinari i
   aktivisti organizacija za zaštitu ljudskih prava izmjenjivali su se za
   mikrofonima s kritičarima i teoretičarima. Elektronski mediji okrznuli
   su se o senzualnu materijalnost slikarstva i skulpture. Umjetnost se
   naslanjala na politiku a politika na umjetnost. Znak "@" u naslovu
   događaja ukazivao je na sva mjesta i veze, naglašavajući osjećanje
   nelagodne blizine - ali je također pokušavao posredovati između
   različitih načina na koje Albanci i Srbi na svojim jezicima izgovaraju
   samo ime teritorija o kojem je riječ. Kosova ili Kosovo? Sam događaj
   nije mogao prestati postavljati teritorijalna pitanja, čak i kad ih je
   pokušao prenijeti nekamo drugamo i otvoriti drugo područje susreta i
   razmjene.

    Izmještanja

   Postoje modeli ostvarivanja virtualne društvene formacije: jedan od
   njih bili bi susreti evropskog političkog undergrounda, poput
   konferencije the next five minutes, od kojih je posljednja održana u
   Amsterdamu 1999. Medijski aktivisti druže se tri dana gusto ispunjena
   prezentacijama i razgovorima, ispreplićući se u ritmu koji smisao
   naziva čini i pretjerano jasnim. Ali The Next Five Minutes kao
   formacija održava se u komadu prakticiranjem zajedničkog idioma,
   takozvanih "taktičkih medija", koji zahvaćaju različite svjetske
   situacije.-4- Carnival in the Eye of the Storm zauzeo je drugačiji
   pristup, fokusirajući se isključivo na teritorijalnu realnost s
   njezinim specifičnim uvjetima, ograničenjima i određenjima, i
   istovremeno naglašavajući umjetničku ekspresiju u svoj njezinoj
   zamišljenoj slobodi, i metaforičkoj odvojenosti od događaja.

   Teritorijalni fokus pojavio se najsnažnije u filmskom programu i kroz
   prisutnost umjetnika i intelektualaca iz bivše Jugoslavije. Suradnja
   nortwest film centera omogućila nam je da vidimo dokumentarce kao što
   je film Aleksandra Mandića The Walls of Kosovo [1999], snimljen
   neposredno pred eskalaciju rata od strane izbjeglog Srbina s Kosova,
   koji se vratio kako bi postavio pitanja objema stranama razdvojenim
   etničkim linijama. Drugi upečatljiv film je A Cry From the Grave
   [1999] Leslie Woodhead, s iscrpnim svjedočanstvima o masakrima oko
   Srebrenice. Taj dokumentaristički pristup nije bio umanjen nego
   intenziviran fikcionalnim pogledima. Oni su se kretali od filma
   srpskog režisera Srđana Dragojevića, Lepa sela, lepo gore [1996] -
   nadrealnog prikaza rata među susjedima u Bosni - do briljantnog
   Predictions of Fire Michaela Bensona [1995], koji dokumentira
   "retrogardističke" strategije slovenskog umjetničkog kolektiva neue
   slowenische kunst krajem 80-ih. Djelovanje nsk predstavljalo je
   pokušaj egzorciranja onih vrsta estetičkih ambivalentnosti kakve
   Dragojevićev film otkriva: "smisao" za mučenje i uništavanje, koji su
   nsk vidjeli kako se krije u potisnutom totalitarnom simbolizmu
   povezanom s korijenima jugoslavenske države.

   Film ostaje bez premca među suvremenim medijima zbog svoje sposobnosti
   da kombinira zgusnutu vizualnu i verbalnu informaciju, raznovrsnost
   perspektiva i iluziju prisutnosti. Te kvalitete čine ga idealnom
   nadopunom aluzivnijim, više metaforičkim umjetničkim djelima - posebno
   u situaciji geografske udaljenosti, gdje ključne reference ne moraju
   biti neposredno dostupne publici. Ali na koncu, film je uvijek zaslon
   koji je potrebno nekako prijeći - u suprotnom postoji opasnost da
   pasivizira gledatelja. Živo prisustvo umjetnika, medijskih aktivista i
   kritičara iz bivše Jugoslavije, ili ljudi povezanih s tom regijom
   svojim istraživalačkim radom ili životnom poviješću, djelovalo je kao
   poveznica između prošlosti i sadašnjosti, ovdje i bilo gdje drugdje,
   aktualizirajući mrežu odnosa koja povezuje sva suvremena mjesta.
   Umjetnik Sislej Xhafa komentirao je svoju fotografsku mrežu nizova
   slika nasmiješenih Kosovara, i postavio neočekivano pitanje: `Ne čini
   li vam se da je agresivno prikazati toliko ljudi kako se smiju nakon
   rata?' Aferdita Kelmendi, direktorica Prištinske lokalne televizije
   TRV 21, prikazala je primjere svog rada i dala osobno svjedočanstvo o
   svom bijegu s Kosov@. Glenn Bowman, američki antropolog, pružio je
   pogled izbliza na društvene i psihološke uvjete umjetničke produkcije
   u suvremenoj Srbiji; slovenska psihoanalitičarka Renata Salecl upitala
   se o ulozi visoke tehnologije kao fantazmatskog štita od traume smrti
   u ratnim "video-igrama"; predstavnici portlandske organizacije mercy
   corps govorili su o svom humanitarnom radu na području Balkana, a
   Boris Buden, alternativni publicist iz zagrebačkog arkzina, razotkrio
   je odsutnost bilo kakve doista političke dimenzije iz izvještavanja
   mainstream medija o sukobu.

   Serija predavanja i diskusija protegnula se na tri dana, za vrijeme
   kojih smo mogli vidjeti dvanaest filmova i vraćati se iznova na
   izložbu gdje su se umjetnička djela uklapala sa svime što smo vidjeli,
   čuli i rekli, postavljajući nova pitanja, nudeći osobne uvide i
   percepcije, postavljajući paradokse, izmještajući teritorij.

   Velik dio umjetničkih radova ticao se odnosa prema informacijama, bilo
   da je riječ o konvencionalnim medijima ili Internetu. Na primjer,
   instalacija Marthe Rosler, OOOPS! [nobody loves a hegemon], sastojala
   se od metalne bačve za naftu, koja visi na raširenom padobranu,
   uokvirena konzervama Coca Cole ovješenim na slične, manje padobrane.
   Iza metafore američkog imperijalizma stajao je kompjuter s linkovima
   na buntovničke webzine poput Zmaga, postavljen na još dvije bačve za
   naftu, kao da pokazuje kako su sami temelji imperija prožeti nitima
   opozicije. Video umjetnici sakupili su kritičku montažu televizijskih
   izvještaja o ratu [Claus Bach, Paul Sargent, grupa apsolutno iz Novog
   Sada], ili istraživali novi status satelitske fotografije, između
   mutnih, nesigurnih "dokaza" i digitalnih "spomenika" [rad Laure Kurgan
   SPOT 083-624, Kosov@, June 3, 1999]. Jenny Perlin pružila je
   subjektivniji pogled na odnose prema informacijama svojim radom na
   zidu Documents for Report, u kojem je upotrebljavala olovku i
   paus-papir kako bi kopirala začudno detaljne statistike o žrtvama i
   šteti sa UN websitea - kao da eksperimentira s afektivnim prijenosom
   podataka s ekrana na pergament.

   Ali mnogi radovi nisu imali nikakve veze s tehnologijom: instalacija
   Emily Jacir Untitled [Kosov@/Baghdad] sastojala se od malih šalica bez
   drške iz kakvih se pije kava u čitavoj regiji koja se proteže od
   Balkana do Iraka. Ti su fildžani bili postavljeni u krug na podu,
   poput kruga zvijezda koje simboliziraju Evropsku Uniju; pola ih je
   iznutra bilo obojeno crno, pola ih je ostavljeno bijelima, stvarajući
   tako grafičku podjelu i različite metafore: crno-bijele vrijednosne
   sudove koji se primjenjuju na ciljeve nato bombi, talog kave u kojemu
   ljudi pokušavaju pročitati budućnost... Poruke iz svakodnevice, iz
   običnih života koji i dalje traju. Sjetio sam se izjave Aferdite
   Kelmendi izrečene za vrijeme njezine prezentacije, o načinu na koji se
   svatko, u trenucima najvećih iskušenja, mora osloniti na nešto veoma
   osobno, neku tajnu, nevažnu ostatku svijeta - ono što je nazvala
   `umjetnošću preživljavanja".

   Kako bi postavio međuodnose između filma, predavanja, web siteova i
   umjetničkih djela, Trebor Scholtz dopustio si je jednu jedinu kustosku
   gestu, postavljanje djela nazvanog Atopic Site u središte izložbenog
   prostora. To je velika, šesterokutna ribarska mreža, ovješena na
   narančaste bove pričvršćene o strop. Skupina ocean earth development
   corporation za izložbu je prvobitno izradila instalaciju koja se
   bavila problemima Tokijskog zaljeva, a ovdje je ta instalacija
   funkcionirala kao metafora presijecanja veza u informatičko doba -
   mrežasta struktura koja pluta na nevidljivim valovima, s otvorima koji
   su ustvari klopke i obrnuto. Ukazivala je na gužvu mreža koje sadrži,
   artikulira i povremeno ispušta temeljno nasilje globalizacije.

    Karneval

   Kakav je naš položaj unutar te globalne gužve bilo je pitanje događaja
   u Portlandu. Ali to je teško pitanje, posebno zato što je sam događaj
   posudio svoj naziv iz jednog poglavlja teksta Slavoja Žižeka, NATO kao
   lijeva ruka boga? Žižek ukazuje kako su zagovornici nato-vog
   bombardiranja taj čin neizostavno prezentirali kao pomoć žrtvama
   etničke mržnje, opravdan jedino emocionalnim terminima viktimizacije i
   depolitiziranih ljudskih prava, tako čineći svaku kritičku diskusiju o
   ratu nemogućom. On povlači iznenađujuću paralelu s na televiziji često
   prikazivanim srpskim kićenjem papirnatim metama na rock-koncertima ili
   lociranjem cjelonoćnih partyja na strateškim mostovima:

     Srpska protuteža NATO-voj fantaziji o ratu bez gubitaka, o
     preciznoj kirurškoj operaciji ideološki oslonjenoj na ideologiju
     globalne viktimizacije, bila je - u prvim tjednima NATO-vog
     bombardiranja - lažna karnevalizacija rata... Mada može fascinirati
     neke zbunjene pseudo-ljevičare, ta opscena karnevalizacija
     društvenog života je stvarno drugo, javno, lice etničkog
     čišćenja.-5-

   Hoće li umjetnička izložba postavljena na američkom tlu, koja ima
   pretenzije da se subjektivno i metaforički "bavi" ili "tematizira"
   kosovski sukob, onda neizbježno predstavljati drugo, trivijalno javno
   lice "novog svjetskog poretka" Atlantskog saveza - pseudo-ljevičarski
   simptom onoga što Žižek naziva "globalnom kapitalističkom logikom"?

   Rizik postoji, u svijetu u kojemu različita izmještanja izazvana
   rastućom osobnom mobilnošću i novim komunikacijskim tehnologijama samo
   intenziviraju proces psihoanalitičkog izmještanja - tj. pucanje veze
   između temeljnih psihičkih energija koje oblikuju naše ponašanje i
   ideja ili znakova koji ih predstavljaju. Boris Buden je snažno okrenuo
   tu optužbu o "kulturalizaciji političkog" na sam Karneval, potičući
   neke od najznačajnijih diskusija.

   Pa ipak, unatoč umjesnosti Budenovih i Žižekovih kritika, "simptom" i
   kulturalnog izmještanja ne mogu biti naprosto svedeni na doslovne
   realnosti ekonomije ili političkih sila. Kao što to kaže francuski
   marksist Etienne Balibar, simbolička i imaginarna dimenzija ljudskog
   života predstavljaju "drugu scenu" ekonomske moći, i obrnuto: to dvoje
   je međusobno povezano uzajamnim, nesvodivim izmještanjima kao što su
   ona koja izazivaju posljedice na području onog drugog.-6- Ali to
   također znači kako interes Karnevala usred oluje nije bio samo
   "preuzimanje rizika" prelaska na taj drugi stupanj - jer mi smo na
   njemu svakoga dana. Utjecaj medijskog karnevala na političke realnosti
   bio je obilato dokazan, i svi mi znamo da Internet dodaje nove razine
   manipulacije i konfuzije. Izazov je pronaći načine na koje novi
   društveni odnosi mogu biti pojašnjeni. Ono što je ovaj događaj
   pokušao, eksperimentalno i u umanjenom mjerilu, jest promijeniti
   svakodnevnu činjenicu nesvjesnog izmještanja u svjesnu praksu
   političkog teatra: brehtovskog društvenog prostora u kojem se sve
   mogućnosti komunikacije koriste kako bi se suočili s društvenim i
   političkim pitanjima, bez negiranja njihove kompleksnosti [ovdje,
   kompleksnog položaja pojedinca između historijsko-teritorijalnih
   uvjeta i globalnih kretanja].

   U međunarodnom pokretu koji se sada javlja kako bi povratio neki
   stupanj demokratske kontrole nad procesima globalizacije, možda
   postoji mjesto za takve teatarske susrete, koji inherentno subjektivna
   umjetnička iskustva stavljaju na kušnju obaviještene političke
   rasprave, i obrnuto. I ako su javni zahtjevi kao i kreativna ponuda
   dovoljno visoke kvalitete, takvi bi događaji mogli čak i zamijeniti
   visoko internacionalizirane, relativno dobro financirane i sada u
   dobroj mjeri irelevantne društvene formacije - one koje obično prolaze
   pod imenom "suvremene umjetnosti".

  Bilješke

   -1- Raymond Williams, Television: Technology and Cultural Form
   [Wesleyan University Press, Hanover, nh 1974/1992].

   -2- Vidi esej Thomasa Keenana, koji je i sam bio učesnik
   "Karnevala": "Looking Like Flames and Falling Like Stars: Kosovo, the
   First Internet War," u Mutations, [Centre d'architecture/ACTAR 2000].

   -3- Izložba je održana od 6. do 29. travnja, 2000;
   http://projects.pnca.edu/kosovo

   -4- http://www.n5m.org/

   -5- Slavoj Žižek, Nato as the Left Hand of God?/NATO kao lijeva
   ruka Boga? [arkzin, Zagreb 1999], str. 38-42. Skraćena verzija teksta
   objavljena je i u "globalnom" [tj. engleskom] izdanju Arkzinovog
   časopisa Bastard, urednik Boris Buden, izvršna urednica izdanja Honor
   Harger.

   -6- Vidi Etienne Balibar, "Globalization-Civilization," u:
   Documenta X, The Book [Cantz, Ostfildern 1997], str. 774, 788-89.

-- 
Ognjen Strpić ................................ http://boo.mi2.hr/~ognjen
...............................................
Nettime-SEE mailing list
Nettime-SEE@nettime.org
http://www.nettime.org/cgi-bin/mailman/listinfo/nettime-see